Opis
“Vrijediš onoliko koliko umiješ stvoriti, jak si onoliko koliko si se sposoban suočiti sa svojim slabostima.” Sudeći po toj poslovici čini se da hrvatska kultura jest vrijedna, ali hrvatska kulturna politika nije osobito jaka, jer naši političari i birokrati iz kulturnih institucija teško podnose britku artikulaciju Bosiljke Perić Kempf, vjerojatno najpoznatije hrvatske glazbene kritičarke.
Autorica hvaljene knjige polemika i eseja “Lice i naličje”, dugogodišnja radijska i novinska novinarka, iznimno samosvojna i nepotkupljiva kulturna kritičarka i esejistkinja, u ovoj knjizi razgovara s vrhunskim europskim – dakle i hrvatskim – umjetnicima i kulturnim menadžerima.
Govoreći o svojem radu, uspjesima i neuspjesima, o suradnicima i o iskustvima s hrvatskom kulturnom politikom, čujemo (ako želimo čuti) kako zapravo svi govore o istome: o načelima dobre kulturne prakse, o tome kako se osrednji boje izvrsnih, o problemu kadroviranja nekompetentnih ali podobnih ignoranata među upraviteljima kulturnih i medijskih kuća što u Hrvatskoj već gotovo postaje standardom. Osobito je vrijedno što je odabir sugovornika koncipiran isključivo prema kriteriju kvalitete; kulturni praktičari europske ili svjetske razine razmišljaju posve sukladno, bez obzira na etničku ili zemljopisnu pripadnost.
“Intervju kao učilište”, kaže Ivo Malec u predgovoru i ta metafora sjajno sažima osnovnu kvalitetu ovih razgovora: sugovornici uvijek imaju vremena artikulirati i razviti misao, diskretna i inteligentna pitanja uvijek dopuštaju da nas odgovor opčini intelektualnim nabojem i iskričavom kreativnošću. Tragedija hrvatskih medija upravo je u tome što zbog opsjednutosti profitabilnom plitkošću više niti jedan od njih ne dopušta pametnom razgovoru da odgaja – i uči – slušatelje, gledatelje i čitatelje.
Poznato je kako dobar intervju može biti odlično štivo; ali osim zbog ljepote misli, bogatstva informacija i podataka o suvremenoj hrvatskoj kulturnoj proizvodnji i njezinome mjestu na kulturnoj karti svijeta, ova knjiga nedvojbeno će odjeknuti i kao najbolji mogući oblik protesta protiv kresanja medijskog prostora za kulturu i znanost, za jedine prave pokazatelje vrijednosti jednog naroda.
