Opis
Boris Fraiman je mlad čovijek. Mislim da bi mu mogli dati nekih dvadest i osam, dvadeset i devet godina, ili tako nešto. U svakom slučaju je ispod tridesete. Posve je plav i više liči nekom Skandinavcu nego Balkancu. Balkancu Hrvatu.
Njegov roman je napisan profinjenim i reljefnim, majstorskim klesanjem živih rečenica i osebujnih junaka ili bolje reći aktera ovoga dinamičnog i uzavrela, vrijućeg romana. Fraiman doista kleše i ne opisuje ni na koji način junake svoje proze. Nema opisa njihova fizičkog izgleda niti ulaženja u njihovo psihološko stanje. Međutim, mi ih odmah prepoznajemo čim oni zakorače u jednu od četiri priče koje čine cjelinu ovog romana. Osim toga, svaki lik, svaki junak u romanu ima svoj prepoznatljiv način govora, svoj riječnik i svoju vlastitu sintaksu. Možda je hrabro ovdje ustvrditi da nam Fraimanov tekst pruža isti užitak, iste slike i neukrotive likove, neobuzdane i grube junake kakvih se sjećamo iz Faulknerovih romana.
Iako je Fraimanov tekst prije svega obračun s ljudima koji su doveli mladu hrvatsku državu do moralnog i materijalnog sloma, do osiromašenja gotovo svih slojeva društva te gladovanja onih najsiromašnijih, izričaj romana uspijeva zadržati razinu vrsnog literarnog teksta, pogotovo kad autor podrobno opisuje majstorije krađa, lakoću i neodoljivost korupcije, jednako kao i svih vrsta prijevara i pljački, gangsterskih obračuna i estradnih makinacija svih vrsta.
No, bez obzira koliko bila crna slika koju autor prostire pred našim očima od početka do kraja romana, Fraiman nas ipak ostavlja, na kraju svoga djela, gotovo spokojnima jer zna kako prenijeti i isporučiti čitatelju vjeru i optimističnu nadu (a to ispod njegove peke fino miriše) da će uskoro Hrvati naučiti ispravno politički procjenjivati i racionalno glasovnjem izabrati manje lopovske ljude u vrhove vlasti. Birači imaju ključ u rukama za otvaranje i zatvaranje vrata.
Fraiman je impresivan kad opisuje (najčešće kroz dijaloge svojih junaka) perfidne sustave kroz koje se provlače svi oblici krađa, korupcije, privatizacije, montiranih suđenja, farizejskih priopćenja i odglumljenih pariotskih zaklinjanja. Međutim, autor knjige “Kobne potankosti” je izuzetno vješt (Šeks bi rakao genijalan!) kad govori o stanju stvari na našoj estradi, u glazbi, u kinematografiji, u filmskoj industriji i na televiziji. Slike i karakteri iz te umjetničke i umjetne stvarnosti zasigurno su najzabavniji i najduhovitiji dio romana.
