Opis
Bogdan Radica (Split, 26. kolovoza 1904. – New York, 5. prosinca 1993.), hrvatski povjesničar (sveučilišni profesor), publicist, diplomat, književnik i prevoditelj.
Bogdan Radica rodio se 1904. godine u Splitu od oca Lovre i majke Pavice rođ. Čulić. Osnovnu školu završava u rodnom gradu gdje zatim polazi klasičnu gimnaziju. U Ljubljani studira samo jednu godinu, između 1923. do 1924. godine. Tijekom studija u Ljubljani slao je dopise u Hrvatsku prosvjetu i Vijenac. Godine 1924. odlazi u Firencu i na tamošnjem sveučilištu sluša predavanja. Tijekom studija u Firenci uz slanje dopisa i izvješća u Hrvatsku prosvjetu postaje dopisnikom Hrvatske riječi te kasnije i Obzora.
1928. godine odlazi za dopisnika u Pariz a u Ateni živi od 1929. do 1933. godine i dopisnik je Avale te ujedno izaslanik za tisak pri jugoslavenskom poslanstvu. Jedno vrijeme provodi u Turskoj a od 1933. pa sve do 1939. godine radio je kao diplomat, član jugoslavenske delegacije u Ligi naroda u Ženevi. Godine 1935. oženio je Ninu Ferrero, kćer Guglielma Ferrera. Nakon sporazuma Cvetković-Maček 1939. godine radi u uredu za vanjski tisak u Beogradu. Godine 1940. biva premješten u Washington a padom Jugoslavije 1941. godine radi u tiskovnom uredu u New Yorku. Od 1943. zajedno s Louisom Adamičem radi u kampanji protiv jugoslavenske vlade u Londonu a za priznanje Tita i njegovog pokreta. Louis Adamič, američki književnik slovenskog podrijetla, bio je najviše pridonio da se Amerika okrenula Titu svojim brojnim brošurama, knjigama, novinskim člancima i govorima. U listopadu 1944. godine Radica odlazi u London gdje je Ivan Šubašić radio na stvaranju nove jugoslavenske vlade. Godine 1945. kratko je radio u Ministarstvu informacija u Beogradu.
Iz knjige Hrvatska 1945.:
- “Doputovavši u Split dobio je hladni tuš od rodbine i prijatelja te sugrađana koji su se čudili, što se on, koji je mogao ostati u Americi, vratio u Titov pakao (“Ma ča ste Vi onaj Bojdan iz Amerike, pa ste ovamo došli”). Strah je bio zahvatio ljude kao da stoje pred Sudnjim danom, pa je svaki pojedinac s neizvjesnošću očekivao svoju sudbinu. Svake noći su nestajali najugledniji građani, a drugi su se skrivali i šaptali iza spuštenih zastora. Govorilo se da je Dalmacija uz Tita, a u Splitu je Radica osjetio da to nije točno: pred talijansko-četničkom strahovladom mladost je pobjegla u planine, priključila se partizanima, i vratila se kao pobjednik, ali stariji svijet nije htio te nove Jugoslavije, koju je smatrao gorom od one kraljevske. Iz Splita je obilazio tužnu okolicu, popaljena sela, pa je tako došao i u selo Gata, u Srednjim Poljicama, gdje su četnici (1942.), uz pomoć Talijana, poklali sve muško stanovništvo. Posvuda je sretao odrpanu, gladnu djecu i žene u crnini. Jedno razočaranje je slijedilo za drugim, ali ipak najgore je doživio u Zagrebu. Tamo je vlast bila prepuštena Srbima iz Like ili s Korduna. Sve ono što je nešto značilo u kulturnom ili političkom životu Hrvata, bježalo je prema austrijskoj granici ili je bilo ugušeno kao “reakcija” (…)”
