Opis
„Sve što pokušavam obuhvatiti – svijet je sadržaja u čijim se rasponima kreće radoznalost; puštam ih u plovidbe jednim mogućim govorom, u svijet oblika“, objašnjava svoj stvaralački put uvaženi hrvatski kipar, nekadašnji profesor, akademik Šime Vulas (Drvenik Veli, 1932). Samo jedro, osnovni morfološki i simbolički element njegova kiparskoga vokabulara, upućuje na stalnu plovidbu, na neprestano propitkivanje mogućnosti konkretizacije idejnog, duhovnog te svjetovnog u drvu, kamenu, bronci… Krećući se unutar (naizgled) ograničena oblikovnog raspona, Vulas je stvorio prepoznatljiv stil i bogat opus, koji napose uspješno dijalogizira sa sakralnim temama i unutar crkvenih prostora.
Tumačenja tog opusa prihvatio se povjesničar umjetnosti Ive Šimat Banov, čija je monografija Šime Vulas u izdanju zagrebačke Moderne galerije novi prinos domaćem likovnom nakladništvu. Riječ je o prvoj knjizi u novopokrenutoj ediciji Monografije, koju uređuje ravnateljica Moderne galerije Biserka Rauter Plančić. Tekst i mnoštvo fotografija, u vještoj dizajnerskoj koordinaciji Mihajla Arsovskog, pokrivaju (već se na početku Šimat Banov odriče „pozivanja na kronologiju“) sedam desetljeća stvaralaštva, od prvoga djela, male kamene glave koju je sa sedam godina oblikovao u kamenu, do najnovijih ostvarenja, poput drvenoga raspela i kamena oltara za župnu crkvu Pohođenja Blažene Djevice u Voćinu.
Na izbor vokacije neizbježno je utjecala okolina u kojoj je stasao – krećući se u gimnazijskim danima (1945–1948) u Trogiru, gradu-spomeniku, mjestu slavne srednjovjekovne katedrale, gledajući pleternu ornamentiku i likove s Radovanova portala, manijakalno je crtao, ukazuje pisac monografije, dalje navodeći kako su brojna najranija djela nestala, no crteža akta je nešto ostalo. Upisuje se na Školu primijenjenih umjetnosti u Splitu (1948–1958) te naposljetku i Majstorsku radionicu kipara Vanje Radauša (1958–1962).
Ishođenje osobnoga izričaja odvija se u odmaku od učitelja i dominantnih ličnosti (Frano Kršinić, Ivan Meštrović, Vanja Radauš) na onodobnoj kiparskoj sceni. Primjerice, rastrzani i ekspresivni halucinatorij Radauša, pojašnjava Šimat Banov, nije mogao stvoriti točku sabranosti iz koje bi se generirala trajn(ij)a Vulasova kiparska pouka.
Ustvrđujući različitost i u odnosu na suvremenike (Branko Ružić, Vojin Bakić) Šimat Banov nalazi poticaje koje je primao od Constantina Brancusija i Henryja Moorea. Pod Mooreovim utjecajem Vulas je izradio nekoliko ležećih figura (nažalost uništenih) rustičnih površina s dramatičnim međuodnosima masa i aktivnoga međuprostora među njima. Ujesen 1959. kratko boravi u Parizu. U razdoblju koje slijedi Vulas se sve izričitije okreće redukciji, pročišćavanju oblika. Jasan je primjer Akt (1960/61, drvo), koji sapetošću/aluzivnošću na određeni način dokida mogućnost razvitka suživota forme i sadržaja.
Redukciji Vulas suprotstavlja vitalnu snagu neprekidne (de)fragmentacije, raščlambe strukture. Osnovni motivi jedra, broda, orgulja – postaju temeljna motivacija varijacije forme, koju unutar ovoga opusa shvaćamo istovremeno istom i različitom. Već na samu početku, uočava Šimat Banov, lik i antropomorfna forma kiparu ostaju izvan interesa. Zanimljivo je primjerice kako apstraktnim diskursom i minimalnim sredstvima dojmljivo donosi složenu novozavjetnu naraciju – Križni put, 1976, drvo. Motiv ruke, koji nosi snažnu bremenitost primarne ljudske potrebe za ostavljanje traga vlastita postojanja (otisci na pećinskim stjenkama), ali i umjetnikova samopotvrđivanja osnovnim organom djelovanja, Vulas je interpretirao kao ekspresivni predmet adoracije (Portret ruke, 1986, drvo).
Podjednako ga je privlačila vertikala križa kao i vertikala totema, a načinio je, prema mišljenju Šimata Banova, jedan od najuspjelijih spomenika naše kiposlavenske civilizacije i poprilične spomeničke neumjerenosti i euforije – Spomenik pothumskim žrtvama (1969–1970) na Grobničkom polju. Osim toga spomenika, Vulas je autor spomenika u uvali Scott pokraj Kraljevice, u Kostanjevici ob Krki (Forma Viva) u Sloveniji, u Horžicama u Češkoj te u Aranđelovcu (Mramor i zvuci). U Olimpijskom parku u Seoulu postavljena je skulptura Legenda oblika, koja danas stoji na jednom trgu u Seoulu. U parku na Opatovini u Zagrebu postavljen je brončani Tvrdalj (2002), a u parku zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti brončana Jedra.
Kao što smo već ustvrdili, Vulas odlično korespondira na području sakralnoga. Unutarnja i vanjska čistoća i jednostavnost forme, lišavanje suvišnih detalja i težine deskripcije, temu (Križ, Raspelo…) potvrđuju kao samodostatan i bitan trag vremena koje se ne iscrpljuje u korelacijama moderno-suvremeno.
Vulas je bježeći od inventarskoga poimanja otvorio treći put k Mediteranu, smatra Šimat Banov. Prvi je vodio bjelinom kamene poetske forme Majčinstva i Djevojaštva njegova učitelja Frane Kršinića. Drugi je put vodio stazama izranjene površine kipa pravih škrapa i vododerina ljudskoga tijela što se poput žedna raslinja dramatično grči u jezgri i na površini (Valerije Michieli). Kip Šime Vulasa pomirba je mita i svakidašnjice u obliku punu sjećanja, ali i moderne jednostavnosti i čistoće. „Treći put k Mediteranu“, zaključuje autor monografije.
