Opis
Netko je rekao da je Zagreb ugodan samo kao zabranjeno voće, kao limunada Stendhalove Napuljke. To je živa istina. Kad ne mogah boraviti u tome gradu – bez kojega uostalom ne mogu biti, mada on može biti i bez mene – čeznuo sam za Zagrebom kao Hrvat za Hrvatskom, kao vojnik za civilom, kao uznik za slobodom. Sada kada se mogu ovdje kretati kao svaki peštanski agent, kada vidim da sam tu tuđinac kao toliki Zagrepčani, sada mi je Zagreb dosta dosadan. To je sasvim prirodno. Nakon Pariza, pa i nakon Ženeve i Beograda, Zagreb je provincija i još nešto gore! Živjeti se da na selu i velegradu. Zagreb nije selo, a nije ni velegrad, pa je zbog toga tako dosadan, tako silno dosadan, te se tu ljudi iz dugočasice čak ubijaju. Taedium vitae, moeror Zagrabiensis, spleen zagrebački, naročito kad zaintače vječna ta zvona, kad dosade i novine u kafani, pa se bulji na ulicu u kišu i u ista poznata lica na kojima čitaš vječno jedno te isto s prekrasnom nadom da ćeš se i na Mirogoju u njihovom društvu jamačno dosađivati. Samo ono su dani koji nisu svakidašnji. Zato nisu pravi dani svakidašnji dnevi zagrebački, pa se ljudi naročito ovog ljeta ubijaju da bi prekinuli taj »o, kako svakidašnji život!« (Antun Gustav Matoš)
