Opis
Klasa optimist, kolumna koju Ante Tomić ispisuje u subotnjem prilogu Jutarnjeg lista, nije imala sretan početak. Protestirali su, povrijeđeni Tomićevim tekstovima, političari, liječnici, glumci, tajkuni, ratni heroji, estradne zvijezde. Ukratko, svi oni koji su postali protagonisti satiričnih tekstova na dvije i pol kartice. Četiri godine poslije stvari stoje sasvim drugačije. Malo je poziva i malo pisama u kojima se eksplicira “pravedni gnjev” povrijeđenih junaka. To, naravno, ne znači da je polemička oštrica Tomićevih tekstova otupljena. Tomić i dalje bezgranično uživa u gluposti, u kojoj vidi najvitalniji supstrat ljudskosti. Tomić je i dalje isti – neumjeren, neobjektivan, ponekad politički nekorektan i apsolutno neodgovoran. Drugim riječima, sasvim u okvirima žanra koji si je zadao. Hoću reći, sve ono što je ostalim novinarima zabranjeno, Tomiću nije. Ali, ne radi se tu o nekoj arbitrarnoj odluci urednika. Riječ je o “prostoru neodgovornosti” koji je Ante Tomić znao osvojiti. Znao je uvjeriti svoje čitatelje, urednike, pa čak i “junake” svojih kolumni, da mu ta sloboda pripada. To je, čini mi se, najviše što možemo očekivati od jedne kolumne.
