Opis
Ima knjiga koje bismo više voljeli ne napisati. Ali jad je ovoga vremena takav da se osjećam primoranom prekinuti šutnju, osobito kad nas svim silama nastoje uvjeriti u nepostojanje bilo kakvog revolta. U toj stvari, kao i u drugima, bilo bi mi mrsko vjerovati na riječ društvu koje je uopće nema, i kome je povlašteni način izražavanja poricanje.
S prirodnošću godišnjih doba koja se ponavljaju, svakoga se jutra djeca provlače kroz svoje snove. Zbilju koja ih čeka još znaju presaviti poput rupčića. Ništa im nije bliže od neba u lokvama vode. Zašto onda ne bi bilo više mladića i djevojaka dovoljno divljih da instinktivno odbiju zlokobnu budućnost koja im se sprema? Zašto onda ne bi bilo više mladih ljudi dovoljno strastvenih da napuste unaprijed zacrtane perspektive koje im žele nametnuti za život? Zašto onda ne bi bilo više dovoljno odlučnih bića da se svim sredstvima suprotstave sustavu kretenizacije u kojem naša epoha crpi svoju konsenzualnu snagu? Sva ta pitanja daju mi razlog da ne šutim, dok bi teško bilo nabrojiti ona zbog kojih bih odustala.
Ponoseći se time da na žalosnom obzoru koji besramno nazivaju “intelektualnim krajolikom” ne zauzimam nikakav relevantan položaj, svi su izgledi da me se neće slušati i još manje čuti. Osim toga, moj prirodni zazor od bilo kakvog udruživanja drži me daleko od mnogih grupa za pritisak, kojima naše vrijeme tjera svakoga da se priključi: da bi se danas postojalo, nije li dovoljno priznati se svejedno kao žena, Bretonac, sportaš, čak i pedofil, samo da bi se napustila svaka individualna pretenzija?
Pa tako ne moram braniti ni neke interese ni neka određena gledišta- Ne moram se čak ni brinuti da sačuvam neku intelektualnu vlast koju mi nikada nije ni palo na um tražiti.
