Opis
Efekt kompleksnog stvaralačkog pristupa arhitekturi Nevena Šegvića danas nam se ukazuje kao pogodnost slojevitog čitanja njegova opusa. Pojedinci koji se bave tim izborom, ili koji su bili involvirani u neki segment autorova stvaralaštva, neminovno posjeduju svoju subjektivnu »optimalnu projekciju« Šegvićeva doprinosa matičnoj disciplini. Ta projekcija djelomično izrasta i iz vlastite stručne ili znanstvene rezonance kojom su pratili nastanak tog majstorskog djela. Imanentna »pedagoška nota« pristupa arhitekturi, suštinski čvrsto ukorijenjena u integralnom opusu, i u današnje nam se vrijeme vraća poput poticajnog odjeka. »Čitanje Šegvića«, kao svojevrstan korektiv vlastitih težnji, i u ono vrijeme (kad smo opterećeni u procjepima stvaralačkih dilema hrlili k profesoru, bilo po prijelomni savjet ili se nabijali njegovom nesebično poklonjenom kreativnom energijom), kao i sada, moguće je ostvariti apsorpcijom silnica tog galantno poklonjenog tableaua. U njegovu opusu dubrovački radovi otvaraju jedan individualan diskurs stvaralačkom procesu gdje, gotovo u pravilu, istovremeno sa svojim stručnim, kreativnim projektantskim zadacima, on razrađuje i teoretske studije u kojima dodatno definira parametre — »rubne uvjete« — vlastitog arhitektonskog prosedea. Uvid u autorov dubrovački opus primjereno, poput modela, govori o nastanku stvaralačke metode koja se realizira u interakciji znanstvene i umjetničke komponente arhitektonskog poziva. Takovim postupkom prof. dr. Neven Šegvić ne definira samo profil arhitekta — sveučilišnog profesora, već trasira i vlastiti suštinski doprinos fenomenu hrvatske arhitekture.
