Opis
“Podneblja” Andréa Mauroisa autobiografska je priča o dvostrukom bračnom krahu, o ljubavi i (ne)razumijevanju, o traganju za najdubljom jezgrom ljudskog bića. S jedne strane žudnja za mirom, za udobnošću i savršenstvom života, nadasve za idealnom ljubavi koja bi sve to mogla uravnotežiti, a s druge neprestana borba, napetost, nutarnje dvojbe, okrutnost zbilje koja ruši snove.
Pisca ne zanima ni društvena ni vremenska dimenzija, nego psihološka analiza stanja kroz koja prolaze likovi opsjednuti ljubomorom, samozavaravanjem i željom za nadziranjem voljenog bića. Radnja se svodi na jednostavnu priču o dva braka glavnog lika. Kompozicijski je stoga roman podijeljen u dva dijela, ili dva glasa. U prvom, “Odile”, Philippe piše o svom životu novoj djevojci u koju se zaljubio, Isabelle, koja će u drugom dijelu preuzeti glas pripovjedača. U središtu Philippeova pripovijedanja je Odile, provokativna i slobodoumna djevojka iz nekonvencionalne sredine u koju se sudbonosno zaljubljuje, ali ona se unatoč ljubavi ne može snaći u strogoj, tradicionalnoj građanskoj klimi u kojoj je Philippe odgojen.
U drugom dijelu, “Isabelle”, Philippeova druga žena, antipod lepršavoj i psihički labilnoj Odile, svjedoči o snazi ljubavi kojom je svladala izazove ljubomore i ukrotila muža sklonog fantaziji i romantičarskom traganju za apsolutnim stapanjem voljenih bića.
Traganje za uzvraćenom ljubavi koja se uzdiže u ideal, te je moguća jedino u snovima i mašti, osnovna je tema djela koja se razvija u introspektivnom samopromatranju i raščlanjivanju osjećaja koje nije lako razlučiti jer ispod površine jedne emocije nazire se druga, nerijetko posve oprečna (ljubav/podčinjavanje; ravnodušnost/nježnost…). Mauroisove psihološke portrete likova – osobito prikaze straha, ljubomore, ravnodušnosti – suvremeni kritičari uspoređuju s Proustovim analizama duševnih stanja.
