Opis
Jedna od najuglednijih američkih psihologinja nadoknadit će veliki propust u kulturnoj povijesti: isključenje beba iz filozofske književnosti. Jer su bebe, kako tvrdi doktorica Alison Gopnik, svjesnije od odraslih. Dok potonji, naime, često funkcioniraju kao da su na autopilotu, provlačeći se kroz vlastiti užurbani dan i ostavljajući pritom dojam funkcionalnih zombija, bebe, s druge strane, sa svojim savitljivim, kompleksnim umovima i strašću za istraživanjem novog i nepoznatog pristupaju životu poput malenih (svjetskih) putnika.
Uspoređujući bebe i odrasle, Gopnik će povući paralele između istraživačkog i odjela razvoja (što predstavljaju bebe) s odjelom produkcije i marketinga (kojeg utjelovljuju odrasli). Poput malenih znanstvenika, bebe donose ispravne zaključke na temelju podataka i statističke analize, provode pametnija istraživanja i pravilno zaključuju, pa, u vezi svega – od toga kako navesti svoju majku da im se nasmiješi, pa do toga kako natjerati da se zaljulja igračka koja im visi iznad kolijevke.
Baš poput odraslih, bebe su čak sposobne za takozvano protučinjenično razmišljanje (sposobnost da se zamisle različiti ishodi koji bi se mogli dogoditi u budućnosti ili su se mogli dogoditi u prošlosti).
Dok propituje filozofska pitanja koja se tiču ljubavi, istine i smisla života, Gopnik ističe kako su bebe i djeca ne samo ključ za to kako funkcionira um, već i ključ za naše razumijevanje ljudskog stanja i prirode ljubavi.
