Opis
Alessandro Roffeni (ur.) “The Blues – Pjesme crnaca Amerike” (Edizioni Accademia, Rim, 1973.). Ovo je prva knjiga o bluesu koju sam kupio u životu i jedno od prvih glazbenih izdanja koje sam ikada pročitao jer sam tada, u svojoj adolescenciji i smatrajući se slobodnim duhom, ali i buntovnim do kraja, pristupio čitanju bluesa s velikim oprezom i gotovo s nepovjerenjem ova vrsta straha da sam na neki način i usprkos sebi uvjetovana. Situacija, nakon detaljnijeg promatranja, paradoksalna koliko i normalna i prijelazna u određenoj dobi, da bi se zatim razvila, u različitim stupnjevima ovisno o nečijem interesu i osjetljivosti, minimum kritičkog osjećaja sposobnog za procjenu različitih učenja, prijedloga i ideja kišio odozgo. Previše je lako ponoviti da mi je u ovom slučaju esej – a sreća je odigrala temeljnu ulogu u tome da mi ga otkrijem – otvorio vrata svijeta koji do tada sigurno nije bio nepoznat ili zanemaren, ali je shvaćen prvenstveno kroz istinske manipulacije, zaslađene ili maltretirane od strane bijelih, engleskih i američkih glazbenika, uglavnom posvećenih rocku. Žao mi je, ali nažalost ne mogu se sjetiti osobe ili okolnosti koja me je usmjerila prema autoru i njegovim djelima (jedan sam progutao, na druge sam prešao istom brzinom i strašću s kojom ih je Roffeni napisao). Kupljena u anonimnoj knjižari u milanskom zaleđu za 2700 lira, odnijela sam je kući kradomice poput lopova već sluteći lijepe trenutke koje će mi pružiti. Ali ne samo. Na kraju, odmah u dodatku, bilo je nekoliko sumarnih listova o najpoznatijim bluzerima obogaćenih osnovnom diskografijom koja je za mene, neofita, ali nadasve neukog i znatiželjnog, bila temelj za putovanje u stilu prema planetu koji čeka da biti otkriven. Tijekom godina i čitanja naučio sam cijeniti pisca u cijelosti zbog njegove ozbiljnosti, dobrog ukusa, dubinske analize i vladanja žanrom (također stavljen na kušnju u kustosiranju niza albuma posvećenih Afroamerikancu idiom za etiketu Albatros Po Valley Armanda Sciascie), sve teme koje su već bile evidentne u ovom prvom radu, ali, što se mene tiče, ostavljene u pozadini ispred protagonista prijavljenih pjesama (na engleskom s okrenutim prijevodom) , pravo središte svih mojih interesa. Više od četrdeset godina kasnije, “Il Blues” (obratite pažnju na riječ “negri” u naslovu, koja se u to vrijeme također često koristila u tekstovima pjesama, vidi Silvana Mangano-Flo Sandon, Edoardo Vianello, Nino Ferrer, Fausto Leali, Michele, Walter Valdi, koji bi samo desetljeće kasnije rasplakao naše blues kritičare i čitatelje ispravnog razmišljanja s naivno bukoličkim duhom) nije izgubio ništa od svog popularnog i pionirskog značaja u panorami talijanskog glazbenog izdavaštva unatoč lavini publikacija. , više ili manje specijalizirani, s pričvršćenim diskovima ili ne, pušteni od tada. Što se mene tiče, moram s iznimnim zadovoljstvom priznati da sam ga vidio na kućnim policama bezbrojnih prijatelja i entuzijasta. Još uvijek dostupan i korišten s određenom lakoćom. Znaš li što ti govorim? To me tjera da je ponovno pročitam. Uživati
