Opis
Dok je u hrvatskoj prozi tema Prvoga svjetskog rata ostala skrajnuta – mimo eponimnih Krležinih domobranskih novela i Budakovog “Ratnog roblja”, vjerojatno i najuspjelije knjige ovoga uglednog ratnog zločinca – u srpskoj je književnosti, očekivano, ovaj rat opjevan, opisan i opričan u predugom nizu proznih djela, romana, pripovijetki, pamfleta i hagiografskih tekstova različite vrste. Razlog jednostavan: Kraljevina Srbija je, istodobno, bila i slavni pobjednik, i najveći europski mučenik Prvoga svjetskog rata. I tako je, na kraju, impostirana i proza o tom ratu: između pobjede i mučeništva. Ali uza svu tu silu romaneskne i pripovjedne proze, koju sigurno nisam svu iščitao, ali veliki dio jesam, pa i zbog vlastite književne, privatne i porodične fascinacije Prvim svjetskim ratom, najdraža mi je, ipak, ostala jedna knjižica pjesama: “Ratni drugovi”, Stanislava Vinavera. Osim što je riječ o remek-djelcu, koje u mojoj imaginarnoj i stvarnoj biblioteci stoji hrbat uz hrbat s “Hrvatskim bogom Marsom”, to je jedna od onih knjiga iz koje sam, sredinom osamdesetih, učio kako se piše narativna poezija.
“Veliki rat” Aleksandra Gatalice (1964.), nagrađen Ninovom nagradom onoga dana kada je Zagreb zatrpavao mitski snijeg, najveći u njegovoj novijoj povijesti, u srpsku književnost, pretrpanu temom Prvoga svjetskog rata, dolazi kao dobrodošao uljez. Nakon tisuću i jedne lokalne priče o srpskome stradanju, te o oficirskoj genijalnosti i hrabrosti mitskih srpskih vojvoda – maršala – Radomira Putnika, Stepe Stepanovića, Živojina Mišića, Gatalica se odvažio na pomalo spilbergovski poduhvat da sedamdesetak likova – neki od njih su stvarni, poput Jeana Cocteaua ili generala Svetozara Borojevića, drugi su fikcionalni, izmišljeni ili konstruirani – oslika i ispripovijeda europsku fresku Prvoga svjetskog rata. Za takvo što je, osim specifičnog interesa za temu, te znanja koje se, valjda, podrazumijeva, nužno pripovjedačko umijeće, vještina izmjene različitih pripovjednih registara i, napokon, prozna imaginacija i visoka književna kultura. Što se imaginacije tiče: postaviti sedamdesetak dovršenih i različitih ljudskih sudbina, životnih i ratnih priča posao je koji golema većina suvremenih i vrlo hvaljenih hrvatskih pisaca, iz ergele u vili Arko, ali ni nešto manje hvaljenih suvremenih srpskih pisaca, neće izimaginirati i napisati tokom cijele svoje književne karijere. Već je u tom pogledu “Veliki rat” izvanserijska, gotovo neusporediva knjiga u našim jezicima.
Dramaturgija Gataličinog romana je podređena dramaturgiji Prvoga svjetskog rata. Tome je, u velikoj mjeri, podređen i ritam izmjene zbivanja, narativnih sekvenci, slika i kadrova. Kako knjiga ima petstotinjak stranica, nekome tko je nezainteresiran za temu, to će, svakako, biti previše. Ali takvo što se, opet, može reći za bilo koju temu. Zašto bi nas, kao čitatelje proze, više trebala zanimati ljubavna priča ili – ne daj Bože – neka ljuto angažirana priča o hrvatskoj ili srpskoj suvremenosti, od bitke na Marurskim jezerima, naprimjer, ili od međusobnog trovanja vojski bojnim otrovima? Bilo bi zanimljivo da nam netko, konačno, odgovori na to pitanje, pa da znamo zašto čitamo ono što čitamo.
“Veliki rat” je, među ostalim, i velika priča o idejama koje su dokrajčene tim ratom, koje su se s njime rodile ili su se razvile u epidemiju, a onda i idejama kojima su ljudi bili vođeni da štedro i spremno polaze u rat, i da rat prihvaćaju kao veliki životni događaj, samopotvrđivanje, mušku inicijaciju i avanturu. Pisac vrlo pažljivo, s darom za minijaturu, upisuje u svoju knjigu duh epohe. Čini to držeći se realističnog prosedea, ali i odmičući se od njega, fantastičnim, snovitim i fibroznim epizodama i sličicama, ali uvijek na pripovjedački uzoran način. “Veliki rat” jest i svojevrsna artistička i književna ekshibicija, demonstracija sile, pokazivanje nečega što ja mogu, a drugi, eto, baš i ne, ali to romanu nimalo ne šteti. Kao što mu, uglavnom, ne šteti ni što je pisan tako da bude nagrađen, virtuozno i bez velikog rizika. Ono što bi se Aleksandru Gatalici moglo prigovoriti, iz perspektive čitatelja koji mu je prethodno odao priznanje i neće njegov roman izbaciti iz svoje knjižnice, niti će zbog njega žaliti posječene bukve i zazivati smrt književnosti, jest stanovita predvidljivost u karakterizaciji likova. Ali ne na razini pojedinca, nego na razini njegove nacionalne pripadnosti, ili pripadnosti određenoj armiji, naciji i zaraćenoj strani. Tu je Gatalica mogao biti subverzivan u odnosu na srpski petrificirani mit o Velikome ratu, a nije bio. Tako je izbjegao i stvarnu identitetsku dramu austrijskoga generala, banijskog Srbina, Svetozara Borojevića von Bojne, tumačeći je kroz dilemu o istini i laži, što nije nužno pogrešno, ali se nadaje komfornim, građanskim i nacionalnim čitanjima, a ne onome što takva priča, sudbinski i osobno jest.
Roman “Veliki rat” zasluženo je dobio Ninovu nagradu, iako to nije dočekano s osobitim ushitom u Srbiji i u Beogradu. Autor Aleksandar Gatalica urednik je kulture na RTS-u, dakle na državnoj televiziji, što mu, je li tako, nije naročita preporuka među čitateljima i kritičarima koji, s razlogom, imaju odmak prema toj vrsti društvenog položaja i utjecaja. Da živim u Srbiji, vjerojatno bih mislio što i oni – o položaju, ali ne i o romanu – ali iz hrvatske perspektive mogu tek da iskažem gorku zavist, jer mi nije lako zamisliti da bi Vlatka Kolarović ili Branka Kamenski, urednice kulture na HTV-u, mogle napisati nešto što ne bi bila režimska potjernica, domoljubna denuncijacija ili udvorička pohvala. Između polupismenih sluškinja svake vladajuće politike i pisca “Velikog rata” razlika je, ipak, notorna.
U užem izboru za Ninovu nagradu nisu se, na žalost, našli prethodni dobitnici Svetislav Basara i Dragan Velikić, obojica s romanima koji čine vrh i njihovih opusa i srpske suvremene književnosti. Od Gatalice je, za jedan glas, nagradu izgubio Laslo Blašković, sjajni novosadski pjesnik i romanopisac. Da je taj glas otišao Laslu, ne bi bilo nezasluženo. U užem izboru bile su zanimljive knjige Mire Otašević i Ivančice Đerić, jedan eksperimentalni, ali vrlo dojmljivi fikcionalni i fiktivni životopis, i jedan dobro napisan, snažan roman o egzilantskoj generaciji devedesetih. Za Hrvatsku bi, pak, trebao biti važan kulturni događaj to što je u užem izboru bio i roman “Veprovo srce”, hrvatskoga prozaista Drage Kekanovića, koji je, bogme, i srpski prozaist iz Hrvatske. Njegov roman je izašao u izdanju Srpske književne zadruge, u ćiriličnom pismu. Nisam ga, na žalost, čitao, jer mi je promakao u posljednjem beogradskom šopingu, ali u sljedećem neće.
Miljenko Jergović
