Opis
Prema kršćanskom moralu temeljna svrha spajanja spolova je reprodukcija i kontrola seksualnosti. Parovi nisu zajedno zbog ljubavi, već zbog djece. Bez djece – nema ni sreće. Čitava književnost do XX stoljeća nam govori o tome kako nema sretnih i zaljubljenih parova bez djece. S kapitalizmom stvari stoje isto. Bračni par je radna jedinica za proizvodnju domaće radne snage.
Dakle, djeca su izraz kršćanskog morala, i ekonomske produktivnosti. Uglavnom, prokreacija je Smisao. Udate sredovječne žene i majke, te oženjeni sredovječni muževi i očevi, “imaju sve“. Oni su u krugu “smisla i sreće“. Izvan tog kruga samo su luzeri, ekscentrici, i dakako – homoseksualci.
No vremena se mijenjaju. Nedodirljivost prokreacijskog, hetero-raja sve je upitnija. Smisao ponekad izgleda poput kaosa. “Gledao sam kako gube moć govora“ piše Alan Hollinghurst o svojim hetero prijateljima “jer su se tako navikli na to da ih podmladak prekida svojim zahtjevima da su sami sebe počeli prekidati… Vidio sam kako se tupo prepuštaju neredu u kući…“
U suvremenom hedonističkom svijetu vječne mladosti i vječne zaljubljenosti Arkadija više nije nedosežna homoseksualcima, i drugima izvan prokreacijskog kruga. U “Večernjoj zvijezdi“ Hollinghurst piše o svom hetero prijatelju Willu: “Obojica smo svjetski ljudi, različitih, ali susjednih svjetova; obojica smo iste dobi, premda mi se činilo da je Willie zašao u mlaku, nezanimljivu srednju dob, djelomično umrtvljen hetero očekivanjima, dok sam ja još uvijek slobodno lutao, vrludao i posrtao kroz romantično šipražje vanjskog svijeta“.
Početkom devedesetih “Večernja zvijezda“ nazvana je “gay Lolitom“. Hollighurst (dobitnik Bookera za “Liniju ljepote“) roman je koncipirao kao homoseksualnu verziju “Smrti u Veneciji“: u malom flamanskom gradiću tridesetogodišnji Englez zaluđuje se svojim sedamnaestogodišnjim učenikom. Postmoderni koncept romana u međuvremenu je izgubio na originalnosti. No središnji dio “Večernje zvijezde“, roman u romanu u kojem Hollinghurst piše o svom djetinjstvu, roditeljima i prijateljima, odličan je komad literature.
Štoviše, čini se da je Hollinghurst najbolji kad piše o heteroparovima: svojim roditeljima, njihovim prijateljima, i njihovom građanskom “jadu“. Pripadnost gay-zajednici daje mu povlašten, izvanjski pogled na prokreacijski Smisao. Nekadašnji izopćenik iz tog obiteljskog Raja sada postaje simbolom vječne mladosti. Reprodukcijsku zakinutost zamjenjuje hedonistička sloboda: umjesto Willovih zapljuvanih derišta tridesettrogodišnji gay ima svojeg sedamnaestogodišnjeg flamanskog Apolona…
Zvuči kao svetogrđe, no gdje je zapravo stvarni Smisao neoliberalnog kapitalizma: u prokreaciji ili vječnoj mladosti? Braku ili uvijek novoj zaljubljenosti? Djeci ili ljubavnicima?
U vrlom novom svijetu homoseksualci možda nisu više izvan kruga Sreće i Smisla.
