Opis
Tko leži u kićenim mramornim grobnicama književnih klasika? Tko se skriva u idealiziranim spomenicima velikana nacionalne književnosti, pozicioniranima na strateškim točkama nacionalnog prostora?
Ono što je ostalo iza života književnih klasika jest tekst, te beatifikacija lika i djela „nacionalnog barda”. Ali tu su i mnoge ignorirane interpretacije teksta, te zatomljene biografske činjenice. Zadnje što treba kićenim grobnicama i romantičnim nacionalnim spomenicima su kontroverze. Nekakvo kopanje po tekstovima i biografijama. Vladajuće elite vole legende koje osnažuju i struktuiraju njihovu vlast. Nacionalni bardovi trebali bi ideološki ujediniti naciju i petrificirati postojeću oligarhijsku strukturu, a ne unositi pomutnju među ljude. To je zadaća ideološki kontrolirane nacionalne književnosti. Stvoriti idealizirane spomenike koje će s vrtićima i školama posjećivati dječica, i kićene kripte koje će čuvati sjedi akademici. Tako je i u malim književnostima i u velikima; u onima rubnima i onima središnjima, poput recimo engleske književnosti.
No kada je 1967. u Velikoj Britaniji donesen Zakon o seksualnim prekršajima poklopac s ekspres lonca engleske književnosti je napuknuo; barem na jednom svom dijelu. Leo Abse, laburistički član parlamenta i „istaknuti društveni reformator na području obiteljskog prava”, izgurao je zakon kojim su u Velikoj Britaniji dekriminalizirani homoseksualci. To se nije odnosilo samo na dekriminalizaciju postojeće homoseksualne zajednice, već i na kanon nacionalne književnosti. Najednom, ono o čemu se do tada samo šuškalo, postalo je podložno reinterpretaciji. Kićene mramorne grobnice i idealizirani spomenici počeli su otkrivati tajne i pričati svoje priče: koje dakako nisu imale veze s dotadašnjom službenom poviješću.
